Ćutanje kao najteža disciplina

Oni koji me poznaju nasmejaće se ovom naslovu, znaju oni o čemu pričam, al evo priča za one koji me ne znaju.

Spadam u grupu druželjubivih i pričljivih ljudi, jednostavno volim da pričam. Medjutim ono što je još intersantno u mom slučaju je da imam izoštrena čula, sva! Kako je do toga došlo, ne znam, da li genetski, da li zbog života koji sam vodila, jer sam bezmalo od desete godine skoro sama vodila računa o sebi, već od osamnaeste radila, učila, nekako je to SAMA ono što je možda osnova mog života. Kako god imam neverovatnu intuiciju, ogromno znanje i iskustvo, životno i poslovno i ono što je možda najupečatljivije, vidim ono što drugi ne vide, čujem ono što drugi ne čuju i osetim ono što mnogi ne osećaju. Dar ili prokletsvo, tanka je linija, jer vidim mnogo unapred i mogu dosta toga da predvidim, kako u svom tako i u životu ljudi oko sebe. I šta sad pitate se vi? To bi trebalo biti fenomenalno, ali nije…

Vidim dobre stvari i uglavnom ih kažem, ali dobre stvari se podrazumevaju i to niko ne pamti. To čim dobijemo odma odložimo u kontejner „podrazumeva se“, onaj isti u koji ubacujemo sve ono što je lepo i dobro u našem životu. Problem nastaje kad vidim loše stvari, nešto što ne ide na dobro, nešto što u tom momentu ima potpuno drugačiji oblik, izgleda super trenutno. E, tu ide ono što sam nazvala „prokletstvom“ kada ljudima treba reći kuda to vodi…

A ljudi ko ljudi, ne veruju, pa kažu kako samo crno vidim i zaborave sve lepo što sam nekad rekla. Ko će to pamtiti? I onda kreće moja škola…. Ljudima koji mi nisu toliko bitni ne govorim ništa, neka sami uče. Uvidela sam da je ponekad bilo više štete nego koristi. Nema svrhe. Šta sad, niti su oni krivi što ne vide, zbog svog filma, niti ja zbog svog. Ćutala ili ne, najčešće bude kako sam predvidela,  samo što to znam samo ja sad. Problem i najveća moja muka je kod ljudi koji su mi dragi. Kako onima koje voliš ćutati kad ide nizbrdo? Kako kad vidiš da ih ne upozoriš? Jako teško i zato sam i nazvala ovaj tekst tako, jer je zaista najteže. Ne vole ljudi loše vesti, ne vole da im se snovi ruše, navikli da uče  život na teži način. A i ko sam ja da nekom rušim snove? Kažu treba učiti na tudjim greškama, medjutim  ljudi ipak najčešće uče na svojim. Valjda tako treba, to je izgleda najdelotvornija škola.  Što bi rekla jedna poslovica “Nije moj cirkus, nisu moji majmuni.”

I onda od pričalice postaneš ona što ćuti i koja se ne izjašnjava. A ne znaju ljudi kad ćutim da nešto nije u redu. Svašta sam naučila na mom putu ličnog razvoja, ovo je ipak najteža škola i najteža disciplina, disciplina ćutanja.

A vi? Umete li vi da ćutite?

Za vaš uspeh i sreću u svakom danu

Od srca Elizabeta

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *